INTERVJU TJEDNA - Jelena Znaor: Uživam u svakoj sekundi koju provedem u cirkusu!

Svoj put do slave, kao i ostvarenja svojih snova, za ovotjedni intervju odlučila je ispričati naša poznata hula hooperica Jelena Znaor koja, podsjetimo, već mjesec dana radi i nastupa u cirkusu u Budimpešti, a pohvalila nam se ujedno i nominacijom za prestižnu nagradu Hoopie. 

Skoro godinu dana je prošlo od vašeg slavnog nastupa na Supertalentu. U kakvom vam je sjećanju ostao taj dan, jeste li očekivali direktan prolaz u polufinale?

Prije svega, iznimno mi je drago da je javnost napokon, zbog prilike da se pojavim na tom showu, upoznala hula hoop iz perspektive drugačije od obične dječje plastične igračke. Kad sam se prijavila, nisam imala apsolutno nikakva očekivanja osim dobre zabave pa sam ostvarila svoj cilj u onom trenutku kad sam završila svoj audicijski nastup. Bila sam zadovoljna jer je sve ispalo kako sam planirala, a zlatni gumb nisam očekivala ni najmanje, toliko sam se dobro zabavljala da sam zaboravila i da postoji. Trenutak kad je po meni padalo milijun zlatnih konfeta i dalje mi, svaki put kad ga se sjetim, razvuče ogroman osmijeh na lice. Jedna od najdražih i najljepših uspomena koju ću pamtiti cijeli život.

Što vas je potaknulo da se počnete baviti hula hoop-om?

Prije više od 6 godina živjela sam u Rijeci i odlučila sam da je došlo vrijeme da se, zbog zdravstvenih problema koji su me snašli, malo više posvetim tjelesnoj aktivnosti. Nikad do tad nisam bila sportski tip i bila sam malo lijena za trčanje ili teretanu, ali su me oduvijek privlačile aktivnosti koje omogućuju bilo kakav oblik izražavanja kreativnosti pa je bio dovoljan samo jedan video na koji sam slučajno naišla na internetu da se odmah zaljubim u hoopanje. Dovoljno je djetinjasto da se stalno smiješ, dovoljno kreativno jer ne poznaje granice, a dovoljno ozbiljno da spada u jako učinkovitu tjelovježbu. Probala sam poslije još dosta aktivnosti, ali to je jedina od koje nisam odustala i koja me i danas veseli jednako kao prvog dana.

Kako se rješavate treme prije samog nastupa?

Kad sam tek počela nastupati, a ima od toga već par godina, imala sam jako veliku tremu koju nisam mogla otkloniti ma koliko se trudila racionalizirati taj strah. Nisam bila svjesna sebe ni svojih pokreta na pozornici, ali eto nekako s vremenom shvatiš da je najgore što ti se može dogoditi to da ti ispadne hula hoop. Nasmiješ se i nastaviš dalje, a kad imaš iskrenu reakciju i dobro se zabavljaš na pozornici, i publika to osjeti. Iako iza sebe imam jako puno nastupa, i dalje znam osjetiti laganu navalu adrenalina. U takvim trenucima prije nego iziđem na pozornicu uzmem hoop i krenem plesati svoju rutinu, „ishoopam“ tremu da dokažem sebi da ja to mogu jer ako mogu s te strane zastora, zašto ne bi mogla i s one druge. :)

Jednom prilikom ste izjavili da biste vježbali 5-6 sati dnevno da bi savladali umijeće. Koliko vremena sada provodite vježbajući?

Ispočetka sam stvarno znala provoditi cijele dane vježbajući jer sam se tako dobro zabavljala da nisam mogla prestati. Danas, nažalost, zbog brojnih obaveza rijetko hoopam u parku, ali kad me čeka neki veliki nastup, onda sam u dvorani svaki dan, bez iznimke.

Odradili ste veliki broj nastupa diljem Lijepe naše, čak i u svom rodnom Imotskom. Možete li se sjetiti gdje vam je bio najveći odaziv publike?

Ako nećemo računati nastupe na Supertalentu koji su se prikazivali na televiziji uživo za milijunsku publiku, najveći odaziv je na cirkuskoj predstavi u kojoj nastupam trenutno jer se prikazuje u dvorani u koju stane skoro dvije tisuće ljudi, a nerijetko je puna do posljednjeg mjesta. Iako u ovom slučaju publika ne dolazi gledati samo mene nego i još tridesetak fantastičnih izvođača iz cijele Europe, uživam u svakoj sekundi.

Poznato nam je da, ujedno što ih koristite, čak i izrađujete svoje kolutove. Po čemu su oni razlikuju od drugih?

Sve kolutove koje koristim izradila sam sama jer je kod nas gotovo nemoguće u trgovini pronaći hula hoop za odrasle, a kamo li za one koji se profesionalno bave hoopanjem. Hoopovi za odrasle drugačiji su od plastičnih dječjih jer su puno veći i teži. Što je hoop veći, sporije se rotira pa lakše učimo, a što je teži, mišići lakše pamte pokret. S iskustvom se promjer i težina hoopa smanjuju pa neki profesionalni hooperi koriste kolutove koji su skoro identični dječjim, samo su izrađeni od puno čvršće i izdržljivije plastike. Takvi su moji hoopovi danas, ali godinama sam plesala s jako teškim hoopom koji mi je dosezao iznad pupka. Postoje i razne trakice koje ne služe isključivo za ukras već olakšavaju hoopanje jer pomažu da hoop manje skliže s odjeće dok ga vrtimo npr. na ramenima ili koljenima. Većina nas koji se bavimo i ručnom proizvodnjom hula hoopova sve materijale za izradu naručuje iz inozemstva.

Koliko ste ih najviše zavrtjeli odjednom, postoji li možda neki rekord?

Svjetski rekord se stalno mijenja, a koliko sam upoznata, trenutno ga drži jedna poznata hooperica Marawa koja je uspjela zavrtjeti čak 200 hula hoopova! Ja imam svoj set od 30 koji uvijek koristim na nastupima. Ne znam baš bi li ih mogla zavrtjeti 200, ali više od 30 sigurno bi, samo što nisam nikad probala jer se za takve prigode koriste jako lagani hoopovi koji su poprilično skupi i materijal od kojih se proizvode se uvozi iz Amerike pa bi me taj hir, za početak, jako puno koštao. Možda jednog dana. 

Kako ste reagirali vi, a kako vaša obitelj i prijatelji na ponudu za posao u cirkusu?

Nisam znala ništa o klasičnim cirkusima u Europi pa tako nisam znala ni da postoji jedan takav u Budimpešti. Kako su me kontaktirali gotovo u zadnji čas, poziv nisam shvaćala ozbiljno i mislila sam da se netko odlučio našaliti sa mnom sve dok nisam saznala dovoljno informacija i shvatila da mi netko stvarno nudi nevjerojatnu priliku da živim i radim u cirkusu. Bila sam u Imotskom kad je ponuda stigla. Roditelji me, naravno, podržavaju u svemu dok god čuvam svoje zdravlje, iako sam uvjerena da i dalje ne vjeruju da se od toga stvarno može napraviti karijera i da postoje ljudi koji su već treća (ili više) generacija cirkuskih izvođača u svojoj obitelji. Doli kod nas općenito ne vole, usudila bih se reći, puno iskakati van okvira. Prijatelji su ti koji su me dodatno ohrabrili da spakiram stvari i odem. Izgleda da im je beskrajno zabavno i žele znati svaki detalj života u pravom cirkusu.

Je li vam bilo teško napustiti domovinu, vaš rodni kraj, što vam najviše nedostaje?

Iskreno, nisam jedna od onih koji puno pate za rodnim krajem i kako mi nije bio problem odseliti najprije u Rijeku pa zatim u Zagreb, tako mi nije bio problem ni preko granice. Naravno da mi nedostaju obitelj i prijatelji, ali čujem se sa svima stalno i tako redovno nadoknađujem nedostatak „naškog jezika“ ovdje u tuđini. Fali mi domaća spiza. Nije mi se lako naviknuti na njihovu ukiseljenu, zašećerenu, tešku hranu, a za neke kombinacije kao što je hladna juha od višanja sam prvi put čula. Nema do blitve i maslinova ulja!

Jeste li zadovoljni sa svojom ''novom obitelji'' u cirkusu?

Iako nisam imala pojma gdje ću doći ni što će me tu dočekati, ugodno sam se iznenadila. Svi, od izvođača do administracije i organizacije, su jako topli i pristupačni ljudi, spremni pomoći. Svi se podjednako trudimo da nam boravak ovdje bude što ljepši i ugodniji jer smatramo da, kako bi stvorili i toliko puta izvodili dobru predstavu, trebamo ponajprije biti zadovoljni iznutra. Atmosfera je super, pozitivna i razigrana. Iako nas ima iz deset različitih zemalja, kulturne i jezične razlike nam ne predstavljaju problem. Štoviše, obogaćuju nas kao osobe jer svaki dan naučimo nešto novo, o drugima i o sebi. 

Kako izgleda vaš tipičan dan u sklopu cirkusa?

Srijedom, četvrtkom i petkom igramo predstavu u 15h. Jutro najčešće provedem ispijajući kavu, družeći se s ostalim izvođačima, obavljajući shopping ili izvršavajući obaveze u svojoj sobi. Sobe su nam ujedno uređene i kao svlačionice, s ogledalima i puno svjetla, pa se otprilike sat vremena prije početka počnem uređivati za nastup. Na poziv s glavnog zvučnika svi se sastanemo iza pozornice i čekamo dok se ne otvori zastor da iziđemo pred publiku. Iako kratko traje, to mi je najdraži dio dana jer svi budu odmorni, veseli i na jednom mjestu pa je raspoloženje uvijek odlično. Nakon završetka predstave, koja traje malo više od 2 i pol sata, presvučem se i skinem šminku. Večer provedem šetajući po gradu ili, češće, vježbajući u dvorani s ostalim izvođačima. Nađe se tu i tamo i pokoji razlog za slavlje pa se družimo u kantini. Subotom i nedjeljom izvodimo po tri predstave dnevno pa je sve užurbano i imamo malo manje vremena za sebe. U cirkusu ništa nije obično pa nama vikend počinje ponedjeljkom. :)



Na svojoj Facebook stranici pohvalili ste se nominacijom na prestižnu nagradu Hoopie. Nadate li se osvajanju te nagrade?

Još mi je to nevjerojatno, ali eto, uspjela sam osvojiti međunarodnu nagradu za najbolju promociju hoopanja u protekloj godini koju dodjeljuje najugledniji svjetski hooperski portal. Smatrala sam da je to gotovo nemoguće jer se na listama nominiranih u ovakvim kategorijama uglavnom nađu hooperi iz Amerike gdje hoopanje nije nepoznat pojam, ali eto izgleda da se stvari polako mijenjaju. Samo biti na listi nominiranih je i više nego dovoljna nagrada, a osvojiti je ogromna čast. Nema veće motivacije i ljepšeg osjećaja od onoga kad saznaš da su tebe, tvoj trud i rad prepoznali ljudi iz cijelog svijeta.

Kakvi su vam daljnji planovi za budućnost?

Ne planiram baš puno unaprijed jer nikad ne znam što će mi novo budućnost donijeti. Da mi je npr. prije par mjeseci netko rekao da ću danas biti u cirkusu, ne bi mu vjerovala. Ono što za sad znam je da ću se vratiti u Zagreb i nastaviti tamo gdje sam stala, živjeti sa svojim dečkom i raditi u našoj firmi. Nadam se da će i dalje biti angažmana po Hrvatskoj, da će i kod nas ljudi početi cijeniti cirkusku umjetnost u jednakoj mjeri kako je cijene vani i da ću nastaviti nastupati jer u tome istinski uživam.